malo drugačiji sportovi

Uđoh u ovu godinu najdeblji ikad u ovom životu, 85kg, pa peglam ovu ligu komplet, u nastojanju da skinem taj ruksak sprijeda.
Dakle prvo kolo 4.1., ujutro, neloše, južina i samo malo snijega i leda tu i tamo. Meni paše, leđa me ukočila samo na 5 minuta oko stupa2, sjećam se kako sam nekad puzao ovo prvo kolo, u bolovima. Do kraja fino, lagano. Pri vrhu konačno ulovio dugo proganjanog ispred sebe, Verb, pa od stuba prebacim nišan na slijedećeg naprijed. Zamalo. A na gelenderu se pokazalo da je to bio velkamlija, opet smo tu negdje ko i ... (pred)lani?
Dakle, velkamlija:debelo prase 1:0. Fight is on

ps: reze kažu 51:26, nekad sam sa tim vremenom+30sec bio 13-ti, sad 35., scena buja.
Večernje kolo ne brojim, azimut, zgubidana, 2:0 za starog Laca.

Tjedan dana kasnije, 11.1.11, pardon 12, i malo manje kila 83,6 recimo (jebo digitalne kineske vage osjetljive čudi) i mali napredak. Pušiona od Vukodlaka u zadnjim metrima, što je vrijedno svake osvete i neki egal sa matorim Lacom, osim kaj sam se zgubio na ULAZU U Grafičar! Ajmo reć 2,5:0,5, ko u šahu.

18.1. četvrto kolo , 82,6kg pred start, još malo prema gore. 2,5:1,5 s Lacom, saznao tko je TJ, a tko je Turk? I Ana G., kak ta fino ide... Možda sam malo pretjerao sa zagrijavanjem, došao Bikčom do Stare Pile (sad znam di je, zauvijek), pa lagano nazad. A na startu gomila (minus Verb i tri cure) svi po cesti, nekom novom varijantom koju ne bih znao ponoviti sam tak. Do pilane skupa, a onda lampice kud koja, na svakom križanju se roje podvarijante. Bilo je triput "uf kud sad, za kojima. Drž TJa"). Srećom je Vuki promašio svoj greben

Imamo 2 svemirca u trekingu i nigdje ni riječi o tome?! Ajde, osim klupskog priznanja rekorderu. Pa ja sad moram pisati o tome da bih imao šta čitati o tome. Kao nekad, tak je i počeo ovaj blog.

Komentiram s Klikerom kako ima dosta nabildanih na startu i da će biti pomor, s obzirom na vrućinu, a i sam broj prijavljenih na ultri. Ali iznenadit ću se.
U startu sam pratio Laca, Čičara, Štefa, ali odmah vidim da frcaju energijom a mene strah pucanja, jer sebe sam isto unaprijed otpisao tamo negdje na kraju Rujna, mog death valleya. No srećom se digla bura i počela nas lijepo hladiti. Divota, ovo zračno hlađenje će me spasiti, neće mi trebati vodeno hlađenje mjereno dekalitrama, kao obično.
I bi tako. Jaki refuli na putu za Sijaset su me odmah silno razveselili. Pa sam, nakon puštanja Laca & co prije Ivinih, sad malo pojačao tempo i za petama neobično jakom Pandži uspio fino stići do kontrole na sedlu. Tamo sam stao obući tajice i popričati s Bandijem dok čekam vodeće da siđu. Želim ih gledati na miru, jer procjenio sam da slijedi povijesni trenutak, tj moj jedni trenutak na trci gdje ću ih vidjeti, nakon rastanka još dolje na početku kanjona VP. I evo ih, jure Goran Lesjak, Ante Pešić, jedan meni nepoznati, a tu je i Kiki "ovaj čovek je neuništiv" Šivak, ponos stare garde trekera. Još čekam Bojana, on malo kasni i izgleda mi nekako nenabrijano. Tak, sad sam vidio po što sam došao na ovaj trek, trenutak za povijest, jer na ovu dvojicu sam se kladio u sebi, 60:40 za Gorana, da će rasturiti dan.

Do SvBrda i nazad se igram s vjetrom i počinjem najopušteniji i najduži prelazak grebena ikad. Ne žurim, razgledavam, uočavam detalje koje nikad nisam pa mi je greben prvi put sjeo u cijeloj dužini, nisam znao da ga tolko ima. Ne fajtam se sa Čertancom i Hanzom koji drže jaki zdravi tempo i prestižu me. Kod Marasovca odozada stiže nova zabava, čik fajt, Jelena pod napadom Tadeje i njenog štitonoše Carina, koji treka dobro ko nikad u životu. S njim sam trenirao 2008 za Annapurnu i divim mu se kako se podigao u formi. Taj čik fajt će potrajati jednakom žestinom i bez šparanja i taktiziranja do kraja, ali za mene do iza Račabuše kad i nih ostavljam. Ostavljam ISPRED sebe, to mi je najnovija fora :), Čekam daljnja zbivanja.

Tihomir Golub, do Stapa, stara izvorna manga Velebita, veteran i nosioc spomenice. Još jedan od danas jako dobro tempiranih tipova koje smještam ispod 24. Imaju onaj zdrav hod, jak, ekonomičan. Njega "ostavljam" na Stapu, gdje sami si priuštio tradicionalnu krizu, a na potezu Stap-Panos me preskaču prvo Loki, Perić,Senka & com a kasnije Pećina & buddy. Pa kaj je ovo danas, svi u sjajnoj formi?! Konačno pred Panosom nailazi skupinica mog tempa, Hanž, Mezga, BG Bojan, Marović... U vlakiću smo na Šugi i tu nas par idemo spat. Njima je dobro došlo, meni se učinilo dobrom konzervativnom politikom za plan da se što manje uništim a završim uredno. A i treba pričekati daljnje prolaznike. To su malo iza ponoći Igor i Mlakar, pa nas 5 odrađujemo do Konjevače kroz noć. Mezga i drugi Slovenac su izletili ranije, Marović je otišao bez spavanja, ali je naletio na minu zvanu Pasji Klanac pa će se opet pojaviti nekad sutra.

Tu nam se grupa i rastura, pod misterioznom Konjevačom s čudnim prilaznim putem, otprilike ravno gore, ko rampa na piramidu. Voaaa, koje brdo, bravo Šimune na ovome! Kad sam već tamo mislim si nema šanse da ikad opet penjem to brdo pa idem i na vrh, kad sam već tu blizu, prekrasan trenutak prije zore. Jelena u šatoru, izgubila fajt, kvragu, navijao sam za nju. Noga ok? Na silasku sa zorom zabavljam se gljivama i onda iznenađujem ljepotom Sadikovca, opet bravo za ovaj dio staze. Greben dolje na BO je divan singletrack kojim ću nekad i bicom. Tu odoše i Mlakar i Hanž, ja se lagano vucaram i skupa sa BG Bojanom prešetavam ostatak staze. Bez daljnjih događanja, osim nekog agenta provocateura, koji nam iz ko zna kojih pobuda provaljuje foru na Dabarskoj kosi, dok smo kontemplirali besmisleni spust i penjanje nazad. "Pa odite bez ruksaka dole", koja jeftina provokacija, bezveze tako zajebavati poštene napaćene ultraše. Baš me malo uzrujao lik. A onda još malo više dva fotoreportera, paparaca, na Dabru. Onak unose se u lice s fotičima, pokušavaju nam režirati trenutke odmora, "za bolju fotku" , ometaju nas dok pijemo i jedemo... fuj. Isto ko onaj napasnik na startu koji mi je doslovno gurnuo kameru u lice. Slikajte na stazi, to je ok, ovo drugo su vam loše fore.

Spust dolje očekivani horor kamenjara, pomalo bezvoljno finiširanje na pustoj rivi, otužni neki cilj jedne jako zabavne trke. Sve u svemu solidno provedenih 28h. I na kraju usporedba, 100 vs V140? Pa meni v140 ima priču, stil, dušu. Ovo je bilo onak, trka, ono drugo je Put. Jedino po čemu ću pamtiti ovu stotku je zvjezdana borba naših dvojice fantastičnih lakokonjanika, praćenih teškom konjicom (starim nepoderivim kljusetom) i gomilom jake pješadije. Lijepo je vidjeti za promjenu da većina završi iznad vlastitih očekivanja, mislim da je ovo mnogima bila injekcija samopouzdanja i sreće. Dakle pozitiva.

Gorane, savršena utrka, svaka čast, kapitalizirana vrhunska konda, uzmi ligu! Ante, ciljaj negdje oko top50 tamo di ideš nagodinu, možeš to, a to je već prava elita.

Klek challenge
06.12.2008. U 9,00h

"Start 24 satne utrke na Bjelskom kod izviđačkog doma. Utrka je bez upisnine i bez nagrada a cilj je u 24 sata što više puta popeti se na vrh Kleka i natrag. Svakom sudioniku utrke bit će osiguran obrok po završetku utrke te čaj i sokovi za vrijeme utrke. Svakom natjecatelju koji odustane unutar 24 sata biti će osiguran prikladan smještaj.
Uz članove alpinističke ekspedicije na Annapurnu pozvane su i ženska ekspedicija na Everest. Pozivamo sve građane da se odazovu bez obzira na rezultat. "

To je originalni tekst objave, a ja dodajem da je Bjelsko na 620m, a vrh na 1182m, dakle 562m razlike. Planinarski dom je na 1000m, do njega ima planinarskim hodom uspona 45 minuta, većinom kroz šumu, pa još 20 do vrha. Na ovom vršnom potezu ima nešto sitno sajli i kamenja.
Dodatak utrci - dan prije, u petak, je u Ogulinu projekcija fotki sa ekspedicije na Annapurnu 2, Pučko otvoreno učilište Ogulin, preciznije mala dvorana kina. Svi ste dobrodošli, na obje ove priredbe :)

9 godina nakon jeseni 1999, službenog početka mojih priprema za Himalaju :)

pogledajte pa javite ako skužite kakvu greškicu.

evo rezultata

Sutra krećemo u Chamonix, na ovogodišnju turneju oko MtBlanca. Ovdje je karta staze, za ovu godinu su složili 165km i 9400m uspona (i toliko spusta naravno), profil staze je ovdje, ak se ne otvori slika klik na francusku zastavicu lijevo.
Start je u petak u 18:30h





Pazi ovo,


The Ultra-Trail du Mont-Blanc® puts on its show !

At last a show all about cross-country running
With more than 30,000 practitioners in France, trailing world had to have its annual rendezvous

What more natural than to create this rendezvous at the time of
the world summit of cross-country running, the UTMB® !
In the context of the handing-out of race numbers for the races THE NORTH FACE® ULTRA-TRAIL DU MONT-BLANC®, UTMB® et CCC®, the show will be on Thursday 28th and Wenesday 29th August 2008 in the center of Chamonix.

Ultra-Trail® Show will take place under a 2500m2 tent and more than 70 exhibitors, equipment manufacturers, stockists, service providers and race organisers will thus be brought together under the sign of friendliness and sports ethics.
Due to the limited number of places, if you would like to participate, please reserve your place during the coming days.

znači 30,000 Francuza i -skinja se bavi ultratrailom! A kod nas? I šta još čekate vi koji niste bili tamo? Prijavljuj se masovno za 2009 kad krajem godine krenu prijave!!! To vam je totalni festival traila iliti trekkinga, vjerujte mi, nema boljeg.Zato ajde na treninge, ajde na Risnjak, Učku, i naročito Velebit trekinge skupljat bodove za kvalifikaciju!

Ako je netko nakon naše trke i kuknjave stekao dojam da je UTMB težak nek zna da uvijek može biti i gore! Evo profila La Petite Trotte a Leon, ultimativne šetnje koje je mene strah

UTMB 2008 je bio uspješan za mene i dvoje frendova, a sad do daljnje obavijesti više ne razmišljam o tome. Ide nešto još ljepše

gomila fotki iz 2008.
Marco Olmo

Qubik Single Adventure Race je najnoviji izum iz majstorske radionice naših dragih entuzijasta iz Pazina - Trickera.. Nije mi se uopće dalo na nikakvu utrku taj vikend, ali ovo je ipak bila prva solo pustolovna - nešto što se ne propušta. I skupilo nas se stvarno dosta, 50 ultraš(ic)a i 20 lightera. To je jako lijepa brojka za našu pustolovnu scenu, izgleda da je naš pustolovni pokret opet oživio nakon prvog vala i onda par godina stagniranja. Među imenima se našlo nešto starih pustolova prvog vala pa nešto novijih pustolova, trekeri i nešto dobrih MTB vozača i triatlonaca, koji su na kraju i rasturili. Ipak je to bila sprint trka sa naglaskom na MTB vještine pa je to bilo i za očekivati.

Potoci i kanjoni su bili lajt-motiv trke za mene, uživao sam jurcajući kroz blatna korita i gledajući kako svako malo poneki pustolov trenutačno nestane usred koraka jer je pronašao rupu u dnu. Skok je bio super, zvučalo je kao počasna artiljerijska vatra, BUM ... BUM ... BUM svakih 10-15 sekundi po jedan slijeće u vodu. Nakon malo trekanja opet smo u vodi, dugo već nsimo imali ovakvu malo dužu plivačku dionicu. Zadnja koje se sjećam je bila u krasnom dubrovačko moru, a ovo je bilo po nekom bajeru obližnje ciglane, onak ... muljevito. Nije baš bio gušt, ali preživjeli smo i to. Bicikl je brzo prešao na makadame, prošao tik uz klasični istarski gradić na vrh brda - Gračišće. Vidjevši zidine oko ulaza odmah sam odlučio, ipak sam ja bio u turizmu a ne u trci, skrenuti u grad i malo pronjuškati oko starog centra - neprocjenjivo. Trebali bi iskoristiti te ljepote i staviti KTe po takvim gradićima gdje se može, stvarno ih se isplati vidjeti.

Spust koji je uslijedio je donio 5 minuta veselja pravim bajkerima, a tutlekima poput mene pol sata guranja bicikla i izmicanja projektilima (poput Rocca) koji su to vozili, to je inače profi staza za downhilaše.. Eto nam i osvježavajuće kišice. Taj tren je pasala, ali pred kraj sam po aslaftu gurao nizbrdice, jer mi je bic sa ćelavim gumama glumio Speedway, spuštao sam se postrance i na rubu kontrole. Tad je počela "Senijeva džungla", najteži orijentacijski dio. Tko je tu fulao jedini put gubio je po pol sata, sat. Ovisno o nemilosrdnosti prema opremi i vlastitoj koži, naime probijali smo se kroz gusto trnje i granje. I većina nas je na kraju spas našla u potoku po kojem smo se probili van na cestu. Mauricio je u tom potoku kod prebacivanja bica uspio prvo potopiti vozilo, a onda i sebe, preko glave u vodi na biciklističkoj dionici pa ti reci da je bilo dosadno :) !

Zahvale i pohvale organizatorima i povećem broju volontera! Jedina zamjerka trci ide na račun ne njih nego nekog domoroca, koji je maknuo KT14. Pa se vodeća grupa od njih 6 u čudu nad tom misterijom vrtila i vrtila oko križanja gdje je falila cvikalica. I na kraju je svih 5-6 proglašeno pobjednicima, pravi grupnjak muškaraca u tajicama na postolju. Naš vrli geMpard (gdje si ti bio?) bi rekao "koji pederluk!". Tko je malo kasnio
na cilj dobio je i tuširanje pod biblijskim potopom koji je pao s neba, light show od grmljavine usporediv sa pekingškim vatrometom (onim sa generalne probe koji su podmetnuli u prijenosu otvaranja) i sveopće navijanje kompletne postave koja se skutrila pod šatorom na cilju, vođena kamikaza-spikerom koji je usred tog potopa i gromova sjedio među elektronikom i elektrikom. I deset kila blata na bicu, jer je finish bio po kilometru glinene staze koaj se tak lijepo ljepila po gumama.

Bilo je super, hoćemo još utrka u Istri!!!

mogao sam lijepo poslušati riječi ("a što se ne bi išo kupat radije?") iskusne domorotkinje sa kontrole na Vagancu, koja je od svih ultraša bila iščekivana ko Vila Velebita, žena s vodom. pandan Bojanu na Mosoru. ako neki političar želi moj glas na bilo kojim izborima ikad više nek izvoli doć sa hladnom vodom u srce ovakvog nekog paklenog trekinga!
s obzirom da bi bilo krajnje kukavički odustati tamo di je najlakše tražio sam teži način da si skratim muku. pronašao sam ga u činjenici da sam se dovoljno izgubio u tri navrata da sam uspio prvi put u životu probiti neki postavljeni limit na nekoj KT i time dobio moralnu zadovoljštinu da fakat nisam zaslužio završiti trku. pa sam se diskvalificirao umjesto da odustanem. jadna isprika! propisao sam si već zasluženu kaznu, uskoro...

opet je bio super Šimunov treking, opet nas je puno dobilo pa tamburi, neki se provozali helikopterom (drž'se Goga!),
neki vozilom hitne (ne daj se Dudo!),ja se igrao Sizifa po siparima oko Manite peći i na još par mjesta,
a nastavio sam i svoje empirijsko istraživanje utjecaja sunčanice na trekere, još malo pa ću izdati radnju na tu temu.
sve te naše žrtve poslužile su da u najboljoj maniri relativistike uzdignu naše junake najdužeg dana, koji su smogli snage, koncentracije i prije svega motivacije i volje da završe cijelu stazu ultre. Slovenska trojka je bila dominantna od početka, prava šteta da trenutno nemaju dostojnu, dovoljno zainteresiranu domaću konkurenciju, jer bi im pobjede vrijedile još i više. na tom vrhunskom nivou ipak bi bilo lijepo vidjeti kojeg od naših šahovničara. dakle ne jadnih igrača šaha kakav sam ja bio u najboljim danima, nego neku od takvih zvjerki zbog kojih mašemo našim šahovnicama

meni je glavna zabava trke od te opet nesretne Manite bilo vaganje motiva za stati ili produžiti. tu je došla gadna kriza, samo me energetsko piće malo diglo. ali opet sam imao premalo vode koju sam ovdje morao svu žrtvovati, nisam imao rezerve za odigrati eventualne produžetke, ne daj bože penale. tako je to kad sve karte baciš na napad i očekuješ pobjedu u regularnom vremenu. a onda ti se dogode Turci. ne u srcu Hrvatske kao pred 500-tinjak godina ili noć prije trke, ovaj put su Turci bili u želudcu Hrvata.
ovaj trek sam si poklonio za rodjendan, s veseljem i hihotanjem sam se prisjetio tog detalja dok sam oko Marasovca provodio instant dijetu detaljno se prisjećajući svih obroka proteklih dana. "evo buraz, prva trećina života je sad, priznajmo tolko, prošla, a obilježavaš to rigajući na koljenima." ali sa smijehom. dakle bit će sranja još, ali dok se možemo smijati dobro je.

tu negdje na livadama Marasovca sam ostao bez teksta, što se trekinga tiče. iako sam prije toga pod pritiskom nevolja
buntovno proglasio stvar osobnom i stvarno se napenalio da završim krug, počeo sam malo previše kontemplirati o rečenom s početka teksta.
onak, ima u tom našem trekanju jako zabavnih momenata, napališ se na neke brežuljke, neku stazu, neki potok, meni je npr sada bio sveti cilj doći na Buljmu kako god jer sam htio omirisati vjetar na onim livadama. Nos mi je bio začudno budan, onaj neki ugodni miris koji je išao sa mnom negdje od ispod Rujna mi je pokazao Velebit u novom svjetlu.
neki trekinzi budu baš prepoznatljivi i pamtljivi po tim mirisima. i kud misli znaju sve otići od tih mirisa?! na sasvim
neke druga polja od onih kojim hodaš. volim kad misli tako putuju dok noge hodaju planinom.
divno je kad se može, kad se složi dan i prilika, kad se ljepote tako otkrivaju i nude same od sebe svakim novim korakom. i cijela atmosfera te priče raste kao u nekom filmu. onda se neke stvari jednostavno dogode i to se pamti. ne možeš to isforsirati, izvući na neku rutinu (bar meni to ne uspijeva, možda nekim profićima i tako ide), treba se štošta poklopiti i to određenim redom.
a postoji i druga varijanta, kad zapravo ne možeš, ma realno i ne smiješ! a jako želiš. kad te motiv dovuče
preko postojećih granica. nekad je neka nagrada previše privlačna i izazovna, iako cijena može biti jako velika poslije.
možeš si razmrdati tijelo i zdravlje, a ponekad si i malo sjebati si život ako zabriješ prejako. baš treba znat kad stat, koliko god teško bilo stat kad se jednom dobro krene ili ti je cilj tako napet.

a opet.... nemaš Najduži Dan baš svaki dan. nemaš onakvu romantičnu birtiju na otvorenom kao tu večer kad smo tamo dočekali ljeto. nas nekoliko na gornjem parkingu, muzika, šum potoka u mraku, zvijezde gore između litica, ledo škrinja, hladna piva, vjetar u krošnjama i na licima, dobro društvo.... ma samo je još logorska vatra falila! i čekaš one koji nisu stali.
možeš bit pametan i stati kad treba, nekad je očito da treba, al nekad treba i skočit i protiv pameti. ko tamo na Masleničkom mostu drugi dan, 3-2-1-bungeeee!!! ak ne skočiš ne buš nikad znao kak je to. stat il skočit?
da li će ti biti više žao zato što nešto jesi ili zato što nešto nisi napravio?

na kraju priče, ma glavno da je moving :)

Još ništa na službenom webu, ali Bojan ima nešto o Posavskom trekingu (koji je i dio naše lige, pa najviše zato i ovaj post) ovdje . Ako sam dobro shvatio ultra će biti 30km i 2km visinske razlike?
Za one koji malo bolje kuže slovenski jezik Bojan je sastavio par riječi o njihovom trekingu i ultimate slovenskom izazovu - SPPu na istom webu.

Dok su neki prijavili štetu na tenisicama, nastalu na nemilosrdnim škrapama, drugi su patentirali nove proizvode: tako je Hutinec izumio i ponosno primjenio Trekersku Ukrudbu, podmetače (od čini mi se poklopca za farbu za zidove) koji su imali zaštititi stopala od proboja škrapa u vlasnikovo stopalo. Pokazujući tragove u Ukrudbama nalik na otiske metaka u pancirkama, izumitelj je izjavio da je proizvod više nego uspješno prošao test.

Sama trka je ponudila više makije nego obično. Poveći broj ultraškrapera je zabavu, uz već poznate škrape, potražio skrečući sa puta i pokušavajući die-hard proboje po makiji. Koji su obično završavali tak da se skupina zapetljala u najgore šiblje i trnje. Na nekoliko neočekivanih stranputičnih mjesta moglo se u gustom šipražju vidjeti izdajničko njihanje grmlja, čuti lomljenje granja, cijepanje odjeće i (najčešće i najglasnije - Hutinčevo) psovanje sveg živog i neživog. Ja sam osim obilne doze običnog pašmakijanja uspio pronaći i ultra varijantu istog - prijećeći Zaglav dvaput u kontra smjerovima od uobičajenih izbio sam si zadnju snagu i šanse za poredak. Vrhunac je bio strovaljivanje u rupu, naglavce i na leđa, uz zapetljavanje u leglo trnja ko u paukovu mrežu. Pomalo nalik na svojedobno plivanje po borovini ispod Planine na RIsnjaku. Iako znatno bolnije. S obzirom da sam tu proveo nekoliko minuta pokušavajući se iskobeljati prigodno sam imenovao tu disciplinu prčenja Zaglava - Zaglavljivanjem.

Osim gomile koja je istraživala grmlje (možda da se prebacimo na tartufarenje?), neki su se i utrkivali. Slovenci opet koncentirani na utrku umjesto na zabavu ;), uz, opet, nepopularno grupno miroljubivo ulaženje vodećih u cilj. Čast su nam ovaj put spasile cure (sve tri prve naše) i lighteri. Za nagradu najvećeg promašivača sezone kvalitetnu kandidaturu je istaknuo Pakleni. Tražeći kontrolu u obliku lako uočljive crkvice na vrh brda on je prošao pokraj iste na neko drugo brdo. Koje, kako i zašto - ne zna ni on. Potom se vraćao u kontra smjeru pokraj svih nas na kt1, a nakon toga mu se kompas sasvim poremetio pa više ne zna objasniti ostatak svog dana. Mislim da se zapravo frajer samo htio provozati ušminkanim GSS supervozilima.

Tulum je malo šepao ispočetka, atmosfera mi se nije činila onak dobra kao prošlogodišnja. Ne znam da li zbog manje ljudi, većeg umora (ova planinarska je sve ultrastičnija), nedostatka podgrijavanja u liku euforičnih Mužikaša ili ko zna čega. Ipak jako dobre Angelsice su finim, čvrstim rockerskim zvukom konačno podigle uspavane škrapere na noge i kraj večeri je ipak bio rasplesan i veseo, kako ova entuzijastički organizirana trka i zaslužuje. Prijedlozi za drugu godinu: ubrzati raspodjelu ljudi po apartmanima, ako je moguće i plaćanjem apartmana unaprijed. Pojedinci su se prilično načekali da legnu spavati, to treba malo bolje riješiti. Vodu na stazi bi trebalo posebno označiti, neki su profulavali punktove, ali su nas ljubazni domoroci sve ipak spašavali svojim šternama. Imam dojam da je bilo manje ekipe usput na vanjskoj strani otoka, ili sam ja samo promakijao pokraj njih?

Sve ostalo je bilo na razini, ocjena opet vrlo dobra. Hvala domaćinima na još jednom lijepom i vrlo zabavnom vikendu na Pašmanu, na dobrodošlici i kaj reći nego - ponovilo se.

Prva vijest za ovu godinu je da su škrapperi u punom zamahu - pogledajte krasni novi izgled njihovog weba i najavu škrappinga'08
Jagoda potvrđuje da Mosor ide 26.4. - odmah zaprimi moju prijavu za ultru, to mi je i dalje najzabavnija utrka.
Šime najavljuje velebit ultru za ljetnji solsticij 21.6., pa bi se trka prigodno zvala "najduži dan" :)
Elvir je objavio raspise za Risnjak 7.6. i Učku 18.10.

Čekamo konačni kalendar lige i vijesti za ostale trke. Da li će ih biti, kada i gdje...?

OPENING OF "UTMB" ENROLEMENTS ON JANUARY 10TH 2008 AT 9 PM

Dakle ekipa za ultru: Darija,pakleni, Vanja, moi

Obećali "još malo težu" utrku nego dosad, jedva čekam tamo negdje na spustu prema Elizabeti kad prvi put počnem psovat i nabrajat šta me sve boli. A to je tek prva noć :)

Kompanjoni, uživati ćete ko da ste u raju.

rezultati trekking lige '07

nakon Samobora, poslije Učke, konačni poredak

Uf, nek je i to gotovo. Ponovno nisam uspio postići do trke željenu razinu forme, ali je ipak bilo puno bolje nego prethodna dva puta. Najveći plus je bilo 70km cestovna trka povodom Oluje, od Komareva do Dugog Sela za 7h. To me mislim i najbolje pripremilo, jer sam pred kraj trke imao nevjerojatno svježe noge, nakon 100km sam letio do kraja.

Krenuo sam u tenama koje su mi bile super na Mosoru i Medvednici, a ovdje su me skoro uništile. Naime, veličina mi je skroz na knap, što mi ne smeta na "kraćim" trkama, ali ovdje su me nakon 70-tog km za broj narasla stopala počela ubijati. K tome me i ruksak opet odrao po leđima do krvi (moram početi nositi neki jastuk ili instalaciju gaza i zavoja, što mnogi rade). Uglavnom, usprkos nešto opreznijem startu našao sam se u gadnoj krizi na zadnjem usponu pred Courmayerom. U koji sam se spustio propustivši kakvih 300 ljudi kraj sebe, uključujući i Mukkija.

A u bazi u C. sam proveo dodatnih 2 i pol sata, što pod tušem, što na stolu za masažu i previjanju leđa. Prvo mi neka nježna volonterka malo izmasirala noge i stopala i baš sam požalio što nisam otišao k nekom od muških masera da mi pošteno potjera mliječnu kiselinu jačim rukama. E onda me dohvatio doktor za leđa i umasirao neku paleću i žareću dezinfekcijsku kremu i taj nije puštao dobrih 20 minuta. Uf što to peče! A lik se namjerio i ne prestaje gaziti. Usput mi je našao sjebane leđne mišiće od nošenja putne torbe i kasnije od ruksaka preko jednog ramena na trci. Pa se uhvatio i tog detalja ko pijan plota.
No djelovalo je, čim me pustio zbrisao sam ulijevo i uzbrdo, što dalje od mučitelja. Svjež i oklopljenih leđa jednom skalamerijom zavoja i gaza koje sam poslije teškom mukom odljepio. Nove tenisice, za broj veće, koje sam si tu poslao prije trke, su bile dodatni bonus, najvažniji. Tako opremljen i obnovljen pomalo sam krenuo sa sad 1200. mjesta u lov da završim trku. isprva oprezno, a nakon najvećeg uspona na Ferret sve brže. Nizbrdo sam trčao gdje sam lani strgan puzao, a onda prešavši mjesto zadnjeg odustajanja, Praz de Fort, sve se otvorilo i do kraja sam naredao par sto ljudi velikom lakoćom. I istinski uživao u posljednih 50km trke, sa smiješkom jureći uzbrdo u drugoj noći bez sna, skidajući 50-120 ljudi po etapi. Bio je to Good job in Switzerland.

Zapravo toliko sam uživao da valjda idem i četvrti put. Nisam zadovoljan rezultatom, naravno, 39h je prehodano, a ne pretrčano. A ja je želim pošteno istrčati. Iako sam jako sretan što sam završio, naročito nakon te nesretne krize na pol puta, jer to je bila osnovna misija ovog puta. Naučio sam štogod novo o ovoj trci i volio bih još jednom sve to primjeniti, pa možda jednom doživim savršen dan na UTMBu. Ekipa ove godine je bila super uspješna, Mukki i Božena su majstorski odradili posao pa konačno imamo 100% uspješnost HR ekspedicije. za njih dvoje same pohvale, od hrabrosti do realnosti i super plana i još bolje izvedbe trke. Koji su to iskusni trekeri, svi mogu biti ponosni na njih dvoje!

Baš me zanima tko će mi se pridružiti nagodinu? Volio bih da probaju ove godine bolesni Gotal i Jagoda. Usput, hvala Jagodi, a i svim drugim frendovima, na porukama podrške, koje su stizale kroz cijelu trku, a od mnogih dragih frendova i čestitke naknadno. Skoro da sam pustio suzu kad sam vidio ko me sve pratio na netu i odmah oduševljeni slali čestitke.

Pa evo svima veliko hvala ovim putem. Zato i pišem ovaj post, zadnji na ovom blogu, barem na dulje vrijeme. Iako piskaranje zgubidanija ide na led, nejdu i same zgubidanije. Sad osokoljen idem na samoborski trek, a do kraja godine tko zna kaj bu još sve bilo. Bilo mi je zabavno pisati blog sve ove uh sad već tri godine, ali osjećam zasićenje i pad interesa za pisanje pa je bolje da malo to pustim na miru. Možda mi se jednom vrati želja, dotad hvala svima na dobrim komentarima, naročito uletima nepoznatih u stilu "e bok, ne znaš me ali ja ti pratim blog", zgubidanije su svoj pionirski zadatak popularizacije obavile pa sad idu skupa sa mnom malo u lurkere. Iako me više neće biti po netu znajte da sam tu negdje, u sjeni ;)

tu su neke super fotke zadnjih 40km utrke (Bovine, Vallorcine...)

a ako vam treba nadahnuća, motiva, zaboravili ste smisao trekinga - preporučam pogledati ovaj kratki video clip, ulazak pobjednika u cilj , to je drugi po redu video "Marco Olmo wins in Chamonix"
Čovjek se zove Marco Olmo i rođen je 1948. Izračunajte sami... Da li su ostali trkači samo neki pišljivi rekreativci, kad ovaj deda pobjeđuje? Ne, to je zvjerinjak pušten s lanca. A kaj ovaj deda jede stvarno bih volio znati

Trka za fanatike, pobijediti možeš samo uz fanatizam u kostima. Pa se lijepo vidi tko grize, a ko se zabavlja i gušta. Bojan i Mauricio su se pokazali kao najzagriženiji, drago mi je da im se to i vratilo, u obliku velikog uspjeha na najtežoj trci.
Meni ostaje tajna nagli gubitak snage već na usponu iz Paklenice na Manitu peć. Nekako sam se prebacio preko stjenovitog bedema, ali na usponu na RUjno sam potpuno zaribao. Taj potez od Vaganca do V.RUjna sam proveo klipsajući valjda dva sata, uz 2-3 sjedenja po 15-20 minuta. O,imao sam ja želju nastaviti, jer znam da po noći bude svašta, ali noge nisu nikako slušale. Najsporije sam se dovukao do Rujna i tamo opet na zdencu radio piknik. Po ravnom ide, ali onaj mali nikakvi uspon prema Čarabuši me otrijeznio- pa ja se nemrem penjat! Vratim se na M.Rujno i sjednem kod one kućice (M. stan) malo bolje pogledati kartu. Onaj visinski profil mi se na početku činio tako lakim, a sada su brda od 100m postala Himalaja. Nije me omalodušilo ni to što su me prešle cure, Maik, svi, nego to što ne mogu popest hupser od 5 metara. Ovim tempom trebati će mi 40 sati za cijeli krug.
Katastrofa. I onda se javio hedonist u meni, a ne bi li ti radije te sate proveo kupajući se u moru, nego tu hraneći komarce? Do Rujna sam se dovukao gonjen mišlju da želim iz prve ruke promatrati kako će se rasplesti situacija u noći, ali da me i puževi prestižu (gledao sam jednog s kućicom kako me prelazi dok sjedim), e to je previše. Malo me zabrinula i činjenica da sam negdje na V.Rujnu tenisicom bacio u stranu jednu zmijicu koja se sporo micala s puta. Bez da sam se zapitao šta da je to poskok pa još i da se naljuti na takav tretman. I sjedeći tako odlučih bit pametan, a ne pustolovan. Dakle, ostadoh bez svog fanatizma, koji me provukao kroz tolke trke prije. Treba se zapitati za te motive, bez njih nejde. OK,vrućina mi je valjda stisla žile toliko da su noge htjele otpast, iako utrenirane ko rijetko kad, ali ideja da se ide bez obzira meni se ovaj put nije čvrsto ugnijezdila pod kožu. Čuvam taj pristup za MtB, gdje više nema hedonizma.

O organizaciji se rasplela nemila priča, sasvim bez potrebe. Tražeći dlake u jajetu nađene su dvije tople pive, tri prodane svete majce (žao mi je da sam išta govorio o tome, a zapravo me nije bilo puno briga, nisam očekivao provalu bijesa na takvo nešto benigno), 4 komada tjestenine u jednoj porciji graha. Ako su to najveće zamjerke onda se radi o konačno jednoj pravoj trci. Od kampa, brojnih ljudi na trasi i KTima koji daju dojam sigurnosti (zna se gdje si, barem se nadam da se znalo za sve izgubljene gdje su bili, kao što je trebalo), angažiranosti, trudu, volji. Pa voda putem, konoba, ma sve. Eto, tek tolko da i to kažem, jer tako mislim. Jedino mi je uvijek žao ako netko spuši prijevoz ili tak nešto. Ostalo su bljezgarije. Ostatak lige bit će još dosta borbe, jer dok su neki ostvarili bodovnu prednost i imaju čistu poziciju, drugi se još nisu predali, pa ćemo vidjeti šta će još biti. Svaka trka je nova igra, sve ispočetka.

Usput, nema više zgubidanija na duže vrijeme, internet piskarije su mi malo izgubile na privlačnosti. Idem se vratiti malo u prošlost, kad se nije piskaralo nego trčalo. A ja definitivno pričam previše i trčim premalo. Zasad neću brisati blog, samo ću još ubaciti foto priču sa MtBlanca, kako god da to prođe i to je onda to. Baš me zanima kud ću prebaciti svu energiju koja me inače tjerala na piskaranje po svim mogućim forumima. Možda u smjeru neke bitne aktivnosti? Teško, ali ima nade :)

pogledajte video clipove sa ovog treka!